Džamonja na Kraškoviću

1993. godine darovao sam majčinoj prijateljici, gospođi Nadi Radović, svoj rad Hobotnica, akrilik na platnu, u znak zahvalnosti jer je pomogla mojoj obitelji.
Petnaest godina kasnije, Dušan Džamonja je na nagovor spomenute gospođe Radović, a zahvaljujući njezinom šarmu odlučio naslikati joj morski motiv na platnu. Uvjet je bio da donese svoje platno. Gospođa ga je donijela, a na njemu je već bila moja Hobotnica, preko koje je Džamonja naslikao svoju morsku sliku.
Nedavno mi je gospođa Radović prodala rad koji sam joj ja zapravo bio davno darovao. Rendgenski snimak pokazao je moje djelo ispod Džamonjinog.

Ovaj tekst stoji i uz objašnjenje rada. Rad je bio izložen na 22. Slavonskom biennalu, a trenutno je izložen u Muzeju suvremene umjetnosti na izložbi T-HT@MSU. Jučer je bio odličan prilog o ovom radu na HTV1, u sklopu emisije Pola ure kulture, u kojem je također dala interview i spomenuta gospođa Nada u kojem tvrdi kako je autor slike veliki Dušan Džamonja. Nažalost danas me zvao Dražen Ilinčić, autor priloga, koji mi je rekao kako se u redakciju javio sin Dušana Džamonje koji je tvrdio da se radi zapravo o Marku Džamonji, bratu velikog Džamonje.

Sprava koja je spasila moj atelje

Ova je sprava uistinu spasila moj atelje jer sam godinama vodio rat sa miševima. Bilo ih na desetke i izgrizli su čak plastiku i lijekove. Toliko su mi bili odvratni da mi se gadilo ulaziti u atelje. Nakon kupovine ove čudesne spravice koja ultrazvukovima naprosto tjera miševe sa toga mjesta započela je renesansa u mojem stvaralačkom životu.

Partija badmintona

Ovo je moja mozda najbolja slika koju sam napravio, i to ne toliko zbog neke iskazane likovnosti ili vještine nego zbog same teme koju sam obradio, a to je beskraj. U ovoj slici sam pokušao dokazati da je nama jedino beskrajan trenutak. Naime igrači badmintona zapravo su igrali preko platna na kojem sam naskiao sliku i nakon toga sam sliku snimio i obradio u photoshopu i nalijepio ponovo na mjesto praznoga platna. Zapravo oni konstantno prebcuju lopticu preko platna, jedino što se slika sve više smanjuje. Rad je inače do sada izložio Vladimir Gudac u crkvi Sv. Dominika u Zadru i to na taj način da ju je većim dijelom prekrio zavjesom ???!? Bilo je interesantno upravo to što je usprkos umobolnom postavu izvirio dovoljan komadić printa prema kojemu si mogao skužiti čitavo platno. Inače igrači su bili Cela Matan i moj najbolji prijatelj Marko Kolak.

Leteća banana

Ovu sam bananu radio zajedno sa djelatnicama prodavaonice balona Dominon, a sve je to bilo u sklopu festivala Zagrebi, kojeg organiziraju Jakša Borić i Emil Matešić na temu ekološke ezoterije ili tako nešto. Prije izrade same banane imao sam moralnu dilemu dali da radim sa tim ljudima jer oni pokušavaju izbaciti iz gradskog ateljea moje prijatelje i kolege Friščića, Rogića i Mezaka koji su im isti atelelje prije dvije godine ustupili jer tada u njega nisu dolazili. Frane Rogić mi je utješio i savjetovao da odradim svoj posao jer: "Mi nismo partija!" Nažalost drugi dan festivala organizatori nisu mogli platiti servis balona jer su pukli s lovom. Sve u svemu Leteća banana ima puno konotacija a inspiraciju za bananu dobio sam ovo ljeto na atlanskom otoku Madeiri, gdje banane rastu na svakom uglu!

CRNKINJA I KOMPJUTER

Ovaj crtež sam poklonio Marku Ercegoviću, mojem prijatelju i fotografu budući da mi skoro uvijek snima radove za kataloge i arhivu. Rad prikazuje kontrast koji se pretvorio u jedinstvenu igru linija. Što se tiče Marka dok snima fotografije bolje da se od njega maknete jer će se na Vas izgalamiti ili kasnije baciti obučenog u more!

LJUDI MAJMUNI ZMIJE

Inače to su izšarani A4 printevi stisnuti u laminat. Ovo je rad koji sam izložio u sklopu izložbe Pobjeda lijenosti u Galeriji Karas u Zagrebu. Smisao ovog trodjelnog rada jest činjenica da među ljudima postoji dobar čovjek, među majmunima postoje ljudi, a među zmijama postoji majmun. Jako je teško biti dobar čovjek i nažalost ih nema puno!

DRENJE

Ovo je zapravo otisak reljefa koji sam ugravirao u kamen od kojeg sam radio skulpture za Peruška Bogdanića 1991. godine u selu Drenje pokraj Labina u Istri. Lijepo je bilo raditi i živjeti sa Peruškom i Alanom Vlahovom. Iako me nije plaćao za moj naporan rad, bilo je to korisno iskustvo i puno sam naučio od Bogdanića, prekaljenog igrača sa hrvatske likovne scene. Tamo bismo boravili cijelo ljeto i uživali smo i živjeli smo vrlo kvalitetno. Radilo se, ali smo i puno brijali. Tih godina sam upoznao puno zanimljivih ljudi po cijeloj Istri, u koju se uvijek rado vraćam.